Kad političari kažu: Bit će vam još gore!

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Strah i nada temelj su političke vladavine Hrvatskom tijekom posljednja dva desetljeća. No, "baterije" iz devedesetih su pri kraju...

Ovih dana ministar Milinović je najavio da bi plaće zaposlenih u javnom sektoru mogle biti smanjene za 10-15 posto. Ta izjava samo je jedna u nizu sličnih izjava kojima se građane upozorava da budu sretni trenutnim stanjem jer će biti još gore. Nesumnjivo riječ je o novom diskursu političkih elita, a ne o slučajnom ekscesu. Narativ ''bit će vam još gore'' potpuni legitimitet je dobio sa Sanaderovim odlaskom, tako da se sve više stječe dojam da je vječito nasmijani ''potpisivač jamstvene kartice'' otpremljen u prijevremenu političku mirovinu samo zato što je bio istreniran za ulogu optimista. Pa bi u novoj ulozi donositelja loših vijesti bio neiskoristiv.

   U ovom tekstu zastupam tezu da je hrvatska politička povijest tijekom dva desetljeća nakon osamostaljenja paradigmatski primjer dvaju modela vladanja odnosno upravljanja društvom, zasnovanih na dva temeljna načela – načelu straha i načelu nade. Povijest nam otkriva da je na kombinaciji tih dvaju načela vladanje oduvijek bilo zasnovano. Uostalom, tabu i obećanje raja nezaobilazne su konstituente društva kao takvog. U suvremenom političkom rječniku, koji je začudno vulgaran i neprijateljski impostiran spram ideje ljudskog dostojanstva, to se dvojstvo često svodi na sintagmu o 'mrkvi i batini', no ona na tipično anglosaksonski način pojednostavljuje, da ne kažem bestijalizira, odnose u ljudskom svijetu. U tekstu koji slijedi također nastojim pokazati kako se hrvatski slučaj uklapa u širu, globalnu sliku. Hrvatske devedesete su stršile, išle protiv trenda u zapadnoj kulturi, zato je Hrvatska bila iznimka u europskom kontekstu. Državno osamostaljivanje Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore bilo je tek uzgredna posljedica hrvatskog rata za osamostaljenje, dok je slučaj Slovenije, Slovačke i bivših sovjetskih republika drukčije naravi i ne odudara u bitnome od ''europskog kursa''. Nakon 2000. Hrvatska se vraća u europski okvir, prestaje stršiti, postaje europska zemlja u pravom smislu te riječi. Stoga se može zaključiti da u osnovnome nisu lagali ni Tuđman, ni Račan, ni Sanader (Mesića izostavljam kao nevjerodostojna i beznačajna političara u svakoj od njegovih kvazipolitičkih pretvorbi)  – svaki od njih je ostvario ono što je obećao: Tuđman samostalnu, demokratsku i ponosnu Hrvatsku; Račan i Sanader europsku, pokunjenu Hrvatsku.

  Središnju tezu da se upravljanje društvom zasniva na principu straha i/ili nade relativno je lako dokazivati na primjerima brojnih državnih tvorevina u povijesti. Sva carstva staroga vijeka temeljila su se na strahopoštovanju koje su podanici osjećali naspram središnje vlasti, bilo da je ona bila oličena u liku faraona, nekoj formi istočnjačke despocije ili u osobi rimskog imperatora. Doduše, ta vlast je osiguravala funkcioniranje društva i određeni, manji ili veći, stupanj sigurnosti podanicima. I to je bit onoga što je Hobbes nazvao ''društvenim'' ugovorom, raščaravši tako instituciju vladara, što je u lancu događaja koji su u konačnici doveli do propasti europskih monarhija bila itekako važna karika. Iako, razmotri li se u svojoj doslovnosti kao što je često postupano s božanskom legitimacijom monarha, teorija o društvenom ugovoru ne doimlje se puno smislenije i uvjerljivije od teze o božanskom porijeklu kraljevske vlasti.

    Sam strah, naravno, nije dovoljan za funkcioniranje društva, ljudima je nužno ponuditi i neki smisao. Mnogobpžačka stara društva s tim su izlazile na kraj na različite načine, no uvijek posredstvom mitskog osmišljavanja ljudskog iskustva. Ipak, nemoguće je ne uočiti stanoviti fatalizam kao temeljnu odrednicu starog vijeka. Vrijeme se kreće u krug, ništa novo se ne može dogoditi, ''zlatno doba'' smješteno je prošlost, čovjek je nepromjenjiv i podložan sudbini, bogovi su kao i ljudi, samo puno moćniji – u tako postavljenom svijetu ono što danas nazivamo nadom moglo je biti tek dostojno ispunjenje vlastite sudbine. Zato je u pravu Joseph Ratzinger, aktualni papa Benedikt XVI,. kada kaže: ''Ateistička kultura modernog Zapada još uvijek živi zahvaljujući oslobođenju od straha od demona koje je donijelo kršćanstvo. Ali ako bi se ovo otkupiteljsko svjetlo ugasilo, uz sve svoje znanje i tehniku, svijet bi upao u strah i beznađe. Već postoje znakovi povratka mračnih sila dok se u sekulariziranom svijetu povećava broj sotonskih kultova.'' ( Joseph Ratzinger/ Vittorio Messori: Razgovor o vjeri – Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., str. 130 – 131.).  

   Ono na što aludira Ratzinger jest stanovita imanentna racionalnost i modernost kršćanstva. Oslobodivši čovjeka straha od demona koji su nastavali svaki kutak nepoznatog u svijetu starog vijeka, kršćanstvo je omogućilo čovjeku racionalno ophođenje s prirodom i postupno podvrgavanje svijeta prirode vlastitim namislima. Eshatološka okrenutost kršćanske vjere budućem dolasku Kraljevstva Nebeskog omogućila je zapadnu civilizaciju sa središnjom ulogom moderniteta u njoj. Nije slučajno da je sam pojam moderniteta nastao u kasnoj antici kada se pridjev modernus rabio u opreci s pridjevom antiquus kako bi se označila novost kršćanstva, njegov raskid sa starim svijetom. Novost kršćanstva je u tome što ono ljudskom nastojanju daje perspektivu i konačni smisao, ali udahnjuje smisao i povijesti. Na toj osnovi moguć je bio racionalizam, prosvjetiteljstvo i moderna kao epoha, koliko god se te pojave etablirale kroz opoziciju kršćanskom nauku. Ono zajedničko svim tim povijesnim procesima jest ''princip nade'' ili, ako se baš hoće, utopijska svijest koja vuče naprijed. Politički sustavi koji su se kroz europsku povijest mijenjali pribjegavajući sad strahu, sad nadi, a najčešće kombinaciji tih dvaju načela u upravljanju društvom, no ''kulturni kapital'' eshatološke provenijencije cijelo to vrijeme stajao je na raspolaganju i činio se praktično neiscrpivim. U dvadesetom stoljeću ispostavilo se da nije tako i da ''središte ne drži''. Teoretičarka književnosti Dubravka Oraić Tolić  za dvadeseto stoljeće kaže: ''Naše je stoljeće Janus s dva lica: jednim okrenut u budućnost (utopija) i drugim okrenut u prošlost (nostalgija), jednim velikim, svijetlim, jasnim, eksplozivnim i drugim malim, tamnim, mutnim, implozivnim. Prvo lice netko bi mogao nazvati avangardom i modernizmom, a drugo postmodernom i postmodernizmom'' ( D. Oraić Tolić: Paradigme 20. stoljeća /Avangarda i postmoderna/, Zagreb 1996., str.88.). Avangarda je predstavljala svojevrsni vrhunac utopijske svijesti, no u svojoj političkoj realizaciji (fašizam, nacizam, komunizam) izrodila se u svojevrsne distopije u kojima se upravljalo uglavnom uz primjenu terora, dakle ono što se rodilo kao čedo nade održavalo se uz pomoć straha.